Kada vjetar puše i zanosi krošnje drveća, a ti se nalaziš unutar šume, prema krošnjama gledaj sa zatvorenim ustima. Suhe stare grane, kao i one napukle od prošlih nevremena, znaju se odlomiti i padati sa visina. Zatvori usta kada krene bilo kakvo nevrijeme bilo gdje, rekao bih moj otac. I pokušaj učiniti ono najbolje, pronađi stazu, osluškuj zvukove poput laveža pasa, vozila na cesti, zvona obližnjih crkava.Slijedi svoj prvi zadatak, a prvi zadatak ti je da izađeš iz šume, ako je nevrijeme.

Kada sam bio dječak, sa ocem i psom bih često odlazio duble u šumu, iza kuće. Spustili bi se niz vinograd i zajedno dalje, pošli niz stazu. Slijedili smo stazu u šumi, koja je tada bila utabanana brojnim prolascima drugih susjeda. Otac me naučio da je šuma naš dom. Nikada je se nisam plašio. Tu je bio on i naš vjerni mješanac.

Odlazili bi do potoka gdje se, između dva debla, nalazila hranilica za srne. Znali bi se pojaviti na vrhu šumskog obronka i gledati prema njima dok se hrane.

U našoj šumi postoje fazani, kukavice, crna žuna, rusi svračak, oriola, sjenice velike i male, crvenperke, zelena žuna, šojke, vjeverice, drozdovi, srne, zečevi, lisice…tu i tamo prođu kraljevi, a to su jelen, bjelorepan pa čak i medvjed. Za medvjeda, to ipak bude u novinama.

Radio sam zamke u šumi. Plitke dječje rupe pokrivene suhim granama i lišćem. Jednom sam pao. Sjećam se. Koristio sam dugački električni namotaj kabla, umjesto užeta i, naravno, kada sam bio najdalje u zraku, kabal je pukao, a ja sam pao na lišće. Nikada više. Bilo je to na drvetu koje se nalazilo na samom rubu šume.

Nekada imam osjećaj da je šuma svjesna, ali tada se sjetim da je puno sličnija planini, koru, dubokoj vodi, magli, podsvjesnom pa , ako hoćete i Bogu. Možete se , na rubu šume, snažno izderati. Možete plakati, smijati se, dovikivati,no ona ostaje šutljiva i postojana, sve dok ne dođe vjetar.

Namjerno i svjesno krenem putem koji sam svjesnonzabilježio. Strategijom koju slijedim. To je prvo pravilo šume.

Drugo pravilo šume je da lada pronađeš svoje nefunkcionirajuće slojeve, priznaš ih, moraš im se obratiti.To je puno posla. Pogledati sveslojeve i vidjeti da su zahrđali, prihvatiti kritiku vanjskog svijeta na njihov račun i višeslojno ustrajati, znači, izbacivati u svjesno sve svoje mane. Izbacivati ih kao smeće iz šume da ih se odveze.

Treće pravilo šume se krije u priznavanju

Na rubu velike zelene šume, tamo gdje polja dodiruju drveće, stajala je mala drvena kuća.

U njoj je živio tata Goran, mama, i djevojčica po imenu Rita.

Bili su obitelj kakva se ne kupuje novcem — imali su jedni druge.

Jednog zlatnog jutra, dok je sunce grijalo brežuljke, nešto se bijelo pojavilo na nebu.

Bila je to golubica, a u kljunu je nosila malu maslinovu grančicu.

Golubice već stoljećima nose grančice onima koji čekaju dobru vijest.

Rita ju je pokazala prstom, a tata ju je čvrsto držao za ruku.

Nitko još nije znao kakvu će priču ta grančica donijeti.

Ali svaka istinita priča negdje mora početi.

Ova počinje ovdje, s jednom obitelji koja gleda u nebo.

Duboko u šumi, na starom kestenu, živio je djetlić po imenu Karl.

Karl je imao crvenu kapicu na glavi i oči koje su primjećivale sve.

Tog jutra vidio je nešto što mu se nije svidjelo.

Dvije velike grabljivice jurile su nebom za jednom bijelom golubicom.

Golubica je bila manja, brža, ali umorna, i nije imala kamo pobjeći.

Karlu je srce brzo zakucalo, jer se bojao tih velikih ptica.

Znao je da bi bilo lakše okrenuti glavu i pretvarati se da nije vidio.

Ali Karl je bio ptica koja se odvaži na ono što zna da je dobro.

Ostao je gledati, iako se tresao, jer istinu treba vidjeti do kraja.

A ono što je vidio, promijenit će cijelu šumu.

Grabljivice su bile prebrze, i golubica je pala.

Spustila se u šuplje deblo starog kestena, tik do Karlovog doma.

Jedno joj je krilo bilo slomljeno, i nije više mogla letjeti.

Karl je prišao tiho, da je ne uplaši više nego što već jest.

Golubica je bila sama, i to je bila prva patnja koju je morala podnijeti.

Bila je i izdana, jer je vjerovala da je nebo sigurno mjesto.

Karl joj je donio vode i ostao uz nju kad je pao mrak.

Nije govorio mnogo — samo je bio ondje, a to je ponekad najviše.

Golubica je sklopila oči i po prvi put te noći zaspala bez straha.

Karl je bdio, jer je znao da nitko ne bi smio patiti posve sam.

Ujutro je Karl odletio po pomoć svojim najboljim prijateljima.

Jedan je bio medvjed Viktor, velik i miran, s dobrim srcem.

Drugi je bio lisac Jordy, bistar i brz, ali pošten.

Karl im je ispričao sve što je vidio, ništa ne skrivajući.

Jordy ga je pažljivo saslušao, jer istinu treba reći i treba je čuti.

Viktor je rekao da ljepota života nije u tome što imaš, nego koga voliš.

Rekao je i da se smisao pronalazi čak i u tome kako nosiš tešku patnju.

Jordy je obećao da će preuzeti odgovornost i pomoći golubici.

Njih trojica postali su mali savez dobrote usred velike šume.

A dobrota koja se podijeli s prijateljima uvijek postane jača.

No vijest o golubici pronijela se šumom, i netko je optužio Karla.

Govorili su da je on kriv što je golubica pala — jer je bio ondje.

Tako je Karl završio na suđenju, pred sovom sutkinjom mudrih očiju.

Viktor je stao braniti Karla knjigom u šapama, a Jordy je iznosio dokaze.

Sve životinje šume došle su gledati: zečevi, vjeverice, jež i jelen.

Neki su vikali ono što im je prvo palo na pamet, ne razmislivši.

Drugi su vjerovali samo jednoj strani priče, jer je tako bilo lakše.

Ali mudra sova znala je da istina često cvate tiho, u pozadini.

Znala je da nagli, iznenadni obrat može doći kad ga nitko ne čeka.

Zato je rekla: čekajmo — jer još ne znamo što se stvarno dogodilo.

Tada je golubica, još slabog krila, stala pred sud da svjedoči.

Rekla je: nosila sam maslinovu grančicu jednom tati, na rubu šume.

Bilo je to iznad vinograda, gdje je jedan čovjek čekao dobru vijest.

Ljudi i golubice čine to stoljećima, rekla je tiho, ali jasno.

I tada su sve životinje pogledale prema rubu šume.

Ugledale su tatu Gorana kako u naručju drži malu Ritu.

Gledao je u nebo, ne bi li vidio golubicu s grančicom.

Sud je shvatio da Karl nikoga nije povrijedio — samo je htio pomoći.

A golubica je imala zadatak: grančica mora stići do Gorana.

Jer ona nije bila samo list — bila je obećanje da će sve biti dobro.

Životinje su odlučile pomoći golubici da grančica stigne do Gorana.

Put ih je vodio kroz vinograd, gdje je stajalo staro strašilo sa šeširom.

Zec i jež mislili su da je strašilo živo i uljudno su ga pozdravili.

Zelena žuna Nicholas znala je da se ne smije zavarati prvim dojmom.

Rekla je da ono što izgleda strašno ponekad uopće nije opasno.

Umjesto da se žale i proklinju, životinje su smislile plan.

Nježno su gurnule strašilo i ono je bezopasno palo u travu.

Žuna je pohvalila svakoga tko je pomogao, iskreno i od srca.

Tako je u drugima probudila želju da nastave dalje, hrabrije.

I mala povorka krenula je preko brežuljaka, prema velikom gradu.

Da bi stigli u grad, životinje su se ukrcale kamo su mogle.

Lisac Jordy putovao je u prtljažniku crvenog automobila, uz Ritu.

Ali grabljivice se nisu predale — ponovno su poletjele za golubicom.

Golubica je letjela uz cestu, umorna, ali odlučna, s grančicom u kljunu.

U posljednji čas, dodala je grančicu Jordyju kroz otvoreni prozor.

Jordy je ispružio šapu i čvrsto uhvatio dragocjeni listić.

Rita je gledala raširenih očiju, jedva vjerujući što se događa.

Grabljivice su ostale iza, jer prijateljstvo je bilo brže od straha.

Sada je grančica bila sigurna, na putu prema gradu i prema tati.

A najteži dio puta tek je dolazio.

Grad je bio velik, pun buke, tramvaja i užurbanih ljudi.

Kraj ceste stajao je ZOO, a iza rešetaka bile su tužne oči.

Lisica, vuk, jelen i vjeverica gledali su slobodu koju nisu imali.

Jordy im je prišao s grančicom i ispričao im cijelu priču.

Životinje iz ZOO-a poželjele su pomoći, iako same nisu mogle van.

Objasnile su kojim putem mora ići da stigne do velike zgrade u gradu.

Zajedno su, oni izvana, potrčali uz golubicu koja je opet poletjela.

Nitko od njih nije tražio nagradu — pomagali su jer je bilo ispravno.

Grad koji je izgledao hladno odjednom je bio pun tihih prijatelja.

A grančica je bila sve bliže svome cilju.

Da bi brže stigli, jelen, vuk i vjeverica ušli su u plavi tramvaj.

Stavili su sunčane naočale i pravili se vrlo važnima i opuštenima.

Golubica je sjedila kraj njih, mirno, s grančicom u kljunu.

Tada je ušao strogi kontrolor i zatražio da pokažu karte.

Životinje su se pogledale — karte, naravno, nisu imale.

Vjeverica se nasmiješila najslađe što je mogla, ali to nije upalilo.

Kontrolor je bio ozbiljan čovjek koji je samo radio svoj posao.

Na kraju su morale izaći na sljedećoj stanici, pomalo posramljene.

Ali nisu se ljutile ni žalile — samo su nastavile pješice.

Jer ni male nezgode ne mogu zaustaviti srce koje je krenulo pomoći.

U velikoj zgradi u gradu sjedio je tata Goran za stolom.

Pred njim je bio važan papir koji je čekao njegov potpis.

Da ga potpiše, dobio bi mnogo novca i bogatu, sigurnu budućnost.

Ali taj papir tražio je da radi za nešto u što nije vjerovao.

Goran je spustio glavu, jer je odluka bila teška i samotna.

Oko njega, kao u snu, okupile su se sve životinje iz priče.

Karl, Viktor, Jordy, golubica — svi su tiho stajali uz njega.

Na papiru, umjesto potpisa, ležala je mala maslinova grančica.

Grančica koju je golubica nosila kroz cijelu šumu i cijeli grad.

Goran je duboko udahnuo i sjetio se čega se u životu ne odriče.

Kad je Goran podigao glavu, na licu mu je bio miran osmijeh.

Nije to bio osmijeh čovjeka koji je dobio novac.

Bio je to osmijeh čovjeka koji je našao nešto puno vrjednije.

Znao je da ga kod kuće čekaju Rita i mama, i da su oni njegovo bogatstvo.

Životinje oko njega sklopile su oči, sretne i spokojne.

Golubica je mirno stajala na kutiji, jer je njezin zadatak bio ispunjen.

Grančica na papiru bila je vrjednija od svih potpisa svijeta.

Goran je osjetio olakšanje kakvo dolazi samo kad slušaš svoje srce.

Teško je odabrati ispravno — ali kad odabereš, duša odahne.

I u toj maloj sobi, usred velikog grada, zavladao je mir.

Goran je ustao i pružio ruku važnim ljudima u sobi.

Zahvalio im je pristojno, ali papir nije potpisao.

U ruci je držao maslinovu grančicu, a ne skupi ugovor.

Ljudi oko stola gledali su ga zabezeknuto, čašama u zraku.

Nisu mogli vjerovati da netko odustaje od tolikog bogatstva.

Jer većina bi potpisala odmah, ne razmišljajući o cijeni.

Ali Goran je znao nešto što oni u toj sobi nisu razumjeli.

Znao je da neke stvari koštaju previše, ma koliko novca donosile.

Okrenuo se prema vratima, gdje je kroz prozor sjalo sunce.

I izašao je van, lakši nego što je ušao, prema svojoj obitelji.

Kad se Goran vratio kući, na rubu šume ga je čekalo slavlje.

Rita, mama i sve životinje okupili su se pod drvenom sjenicom.

Iznad njih palile su se lampe, a nebo je bilo zlatno kao med.

Medvjed Viktor, lisac Jordy, jelen i vuk pjevali su iz sveg glasa.

Djetlić Karl kljucao je ritam, a golubica je držala grančicu.

Na stolu je bilo kruha, grožđa i svega dobrog sa zemlje.

Goran je zagrlio Ritu i mamu, i nasmijao se do suza.

Jer sada je znao, bez ijedne sumnje, što je u životu najvažnije.

Nije to bogatstvo, ni sigurnost, ni ono što drugi misle.

Smisao je obitelj — i iskrena žrtva koju za nju rado podneseš.