POGLAVLJE 1.1. – NOSIM TE
Nekako dobijem čudnu snagu. Kada te nosim mislim. Stavim te na leđa i kao da si mi oduvijek tu. Od kada si bila mala djevojčica je bilo tako. Kada se sjetim svega. Svega što smo prošli skupa. Kada me je bilo strah uzeti te u ruke, da te svojim grubim, velikim rukama ne bi ozlijedio. Nisam znao držati bebu. Nisam znao držati ništa što je vrijedilo u tim svojim rukama. Mislio sam da se njima samo bori, vozi, upravlja, piše, gradi i zavrću kakvi ventili. Nije mi palo na pamet da se njima može podići čovjek. A može. Sve što mi treba da te nosim bile su te dvije čvrste ruke.